BosnianCroatianSerbianEnglishGerman

Tehvida Dervić: Žene koje su ostavile pozitivan trag na društvo

Ponekad se zapitam iz kojeg razloga se na neke stvari ne obraća dovoljno pažnje i zašto se vrijednost nečega često zna prilično umanjiti. Uloga i važnost žena u društvu uopće ne treba da se dovodi u pitanje a opet imamo stalno neku potrebu da se neke stvari ponavljaju i dokazuju ma koliko one očigledne i jasne bile. Žene su temelj i snaga svakog društva i itekako se zahvaljući njima postiže uspjeh i podstiće napredak i razvoj. Jako sam ponosna na činjenicu koliko je ustvari naša zemlja imala uspješnih žena kroz historiju i koliko iz dana u dan imamo priliku da vidimo kako se snažne i kreativne žene probijaju do vrha, inspirišu društvo, te u ovim teškim vremenima gdje se javlja sve više životnih iskušenja i poteškoća dokazuju nam kako nije sve tako crno i kako zaista sve se može kada se iskreno hoće. 

U nastavku ovoga teksta izdvojila sam neke zaista impresivne priče žena koje su itekako ostavile trag iza sebe. 

Godine 1914. rođena je Roza Papo – liječnica i prva žena sa činovima pukovnika i general-majora u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Rođena je u Sarajevu u jevrejskoj porodici. Nakon završenog osnovnog i srednjeg obrazovanja, odlazi u Zagreb, gdje studira medicinu. Diplomirala je 1939. godine, a potom kao liječnica radila u Sarajevu, Begovom Hanu i Olovu, gdje se zatiče 1941. godine na početku Drugog svjetskog rata. Iste godine u decembru pridružuje se pokretu otpora, te postaje članica Komunističke partije Jugoslavije. Predvodila je regrutaciju i vodila mrežu partizanskih terenskih bolnica, te bila zadužena za prijem vojnog medicinskog osoblja.

Godine 1942. tokom avionskog napada ranjena je u predjelu oka, te je ranu samostalno sanirala i uspjela spasiti oko. Nakon toga je oboljela od tifusa. Ni ranjavanje ni bolest nisu je spriječili u tome da u martu 1943. godine oformi bolnicu u selu Donja Trnova kod Ugljevika. U seoskoj nošnji obilazila je i liječila partizane/ke i mještane/ke, izvodeći zahvate bez anestezije i u teškim ratnim uvjetima. Godine 1943. dobiva kapetanski čin u JNA, a do završetka rata, 1945. godine, stiče čin majora. Nakon kratkog perioda provedenog u Sarajevu poslije rata, seli se u Beograd, gdje nastavlja doktorsku karijeru u JNA. Završava specijalizaciju iz infektologije i 1961. godine postaje prva načelnica novoformirane Klinike za zarazne bolesti Vojno-medicinske akademije (VMA). Docentica postaje 1959. godine, a 1965. godine i profesorica na VMA i predsjednica Glavne vojnoljekarske komisije JNA.

Godine 1952. imenovana je prvom ženom sa pukovničkim činom u JNA, a 1973. godine i prvom od samo dvije žene sa činom general-majora (druga je bila Slava Blažević iz Hrvatske). Kada je unaprijeđena u čin general-majora, u jednom intervjuu izjavila je da to nije priznanje samo njoj, nego i njenim poginulim drugaricama, sa kojima je zajedno ratovala i radila. Nositeljica je Partizanske spomenice 1941. i drugih odlikovanja, među kojima su Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom i Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem. Umrla je 1984. godine u Beogradu.  Jedna ulica u Bijeljini nosi njeno ime.

Mirsada Hukić (1950), doktorica medicine i jedna od vodećih specijalistica mikrobiologije u svijetu, koja je poznata po velikim naučnim otkrićima u oblasti istraživanja hantavirusa (virusa mišje groznice). Mirsada je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1974. godine i odlučila specijalizirati mikrobiologiju, što je tada iznenadilo njene kolege i profesore, jer je ova medicinska disciplina važila za nedovoljno vrednovanu. 

Fascinirana skrivenim svijetom mikrobiologije, granom medicine u kojoj se stalno dešavaju nova otkrića, ona na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine završava specijalizaciju iz medicinske mikrobiologije.

 Pred kraj rata, 1995. godine, Mirsada u Tuzli počinje istraživati uzroke i posljedice epidemije mišje groznice od koje su počeli obolijevati vojnici. Zaintrigiralo ju je to što su pacijenti, zaraženi na istom mjestu, istu bolest proživljavali sa lakšim i težim simptomima i ishodima. Odlazi na ratište i uzročnika bolesti traži u miševima, koje su joj donosili čak i vojnici. Iz 800 uhvaćenih poljskih miševa uspijeva izolirati dvije vrste virusa mišje groznice. Drugi virus, izoliran iz 43 miša (i zbog toga nazvan “Tuzla 43”), bio je genetski drugačiji i odgovoran za težu varijantu bolesti. Njeno otkriće odjeknulo je u svjetskoj naučnoj zajednici, jer je objasnilo različite forme ove opasne bolesti, te unaprijedilo dijagnostiku i terapiju.

Godine 2003. Mirsada Hukić je postala prva članica Evropske akademije nauka iz BiH. Redovna je profesorica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i Fakultetu zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu. Kroz mentorstvo velikom broju studenata/ica doprinijela je edukaciji i usavršavanju mladih naučnika/ca. U Sarajevu je osnovala Zavod za biomedicinsku dijagnostiku i ispitivanje “Nalaz”. Vijeće za nauku Ministarstva civilnih poslova BiH joj je 2017. godine dodijelilo najviše državno naučno priznanje – Državnu nagradu za nauku za uspjehe na međunarodnom planu.

I za kraj tu je  Ševala Zildžić Iblizović, prva liječnica muslimanka u BiH, koja je rođena 1903. godine u Sarajevu. U Ševalino vrijeme žene nisu imale mogućnosti koje imaju danas, a Ševala je od djetinjstva željela biti liječnica. Zato je nakon završene Djevojačke škole u Sarajevu zatražila od reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića dozvolu da se upiše u Mušku gimnaziju. Reisu-l-ulema je odobrio njen zahtjev, i tako je Ševala počela pohađati školu sa dječacima. 

Zahvaljujući svojoj odlučnosti, imala je priliku nastaviti svoje obrazovanje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 1931. godine, a potom i ostvarila uspješnu liječničku karijeru u Sarajevu.

Priče ovih snažnih žena zaista imaju tu moć da nas inspirišu i motivišu. Iskreno se nadam da ću jednoga dana i ja sama moći za sebe reći da sam svojim trudom i djelovanjem mogla da pomognem svojoj zajednici i društvu.

Tekst piše: Tehvida Dervić
Ilustracije: knjiga “Žene BiH”