Prepoznavanje zlostavljanja djece/mladih i djelovanje kroz omladinski rad – Miroslava Milivojević

Činjenica je da nas velike prirodne katastrofe (kakva je i ova pandemija) ujedine, učine ranjivijima – ali istovremeno hrabrijima. Empatičnijima – a istovremeno i očvrsnu nas. Mislimo i brinemo o najmlađima i najslabijima više nego o sebi samima. No, je li to tako baš kod svakog, ili je pandemija ipak potvrdila staru latinsku izreku: “Čovjek je čovjeku vuk”?

I pored velikih napora brojnih međunarodnih organizacija širom svijeta, koje rade na prevenciji zlostavljanja i zanemarivanja djece, mediji sve češće izvještavaju o sve ekstremnijim i sve bizarnijim slučajevima, u kojima djeca postaju žrtve roditelja, rodbine, vršnjaka ili potpunih stranaca. Iako nema dovoljno egzaktnih podataka kako bi se sa sigurnošću moglo zaključiti o kakvom obimu ove pojave se radi, može se naslutiti da tzv. tabuizam u velikoj mjeri pogoduje razvoju ove vrste devijacije i u bosanskohercegovačkom društvu. Šira javnost nerijetko pod nasiljem nad djecom podrazumijeva samo ono što uzrokuje fizičku bol, kao što je: šamar, udarac zatvorenom šakom, kaišem ili nečim drugim. No, problem je mnogo složeniji i vrlo često nas dovodi u dilemu da se pitamo: šta je s nevidljivim nasiljem?

      Nasilje se definiše kao svaki oblik ponašanja prema djetetu koji ima za cilj povrijeđivanje ili nanošenje bola, bilo fizičkog ili psihičkog, zapostavljanje i/ili zanemarivanje djeteta, maltretiranje i/ili bilo koji oblik eksploatacije djeteta, uključujuci i seksualnu eksploataciju. Pogledajmo u nastavku kakvi sve oblici nasilja, odnosno zlostavljanja djece i mladih postoje i šta ih karakteriše.

Tipovi zlostavljanja (nasilja) nad djecom

Fizičko zlostavljanje

Pod fizičkim zlostavljanjem se podrazumjeva odnos ili ponašanje koje uključuje fizičku snagu i uzrokuje nanošenje povrede ili štete djeci/mladima, sa ili bez korištenja predmeta. To najčešće podrazumjeva udaranje, guranje, šutiranje, bacanje, davljenje, gušenje, trovanje, paljenje i slične akcije koje izazivaju ili mogu izazvati fizičke povrede ili smrt deteta ili mlade osobe. Fizičkim nasiljem se podrazumjeva i slučaj kada roditelj ili staratelj namjerno izaziva simptome bolesti kod djeteta. Ove situacije se obično nazivaju indukovanim bolestima ili Munchausen syndrome by proxy (MSBP). Sumnja da je u pitanju fizičko zlostavljanje se istražuje kada roditelj ili staratelj poriče skorašnju povredu ili pad ili tvrdi da je povreda slučajno nastala padom, što je nedovoljno za nastajanje takve povrede. Kod ispitivanja fizičkog zlostavljanja treba obratiti pažnju na činjenicu da je potreban određeni nivo razvoja da bi dijete samo sebe povrijedilo.  Za kriminalističku istragu fizičkog zlostavljanja su potrebni medicinski dokazi, odnosno, zapažanja u vidu nalaza ljekara, a u vezi sa sumnjom na fizičku zloupotrebu.

Psihološko zlostavljanje

Psihološko nasilje je odnos ili ponašanje kojim se zapostavlja, ugrožava, potcjenjuje, vrijeđa ili verbalno napada ličnost maloljetnika i ispoljavaju negativna osjećanja prema njemu. Oblici psihološkog zlostavljanja su: uskraćivanje roditeljske ljubavi i emocionalne podrške, odbacivanje u obliku ravnodušnosti i odsustva pažnje, odbacivanje putem vike, pripisivanje krivice djetetu za probleme, prenošenje negativnih poruka kojima se vrijeđa dostojanstvo djeteta i sl. Psihološko nasilje ostavlja najviše traga na žrtvi nasilja. Ako je dugotrajnije, ono je destruktivnije od fizičkog nasilja.

Seksualno zlostavljanje

Seksualna zloupotreba podrazumeva navođenje ili primoravanje deteta ili maloljetne osobe na učešće u seksualnim aktivnostima, bilo da su kontaktne ili nekontaktne. Kontaktna seksualna zloupotreba uključuje intimni čin, seksualno dodirivanje, kao i ostale forme kontakta sa maloljetnikom koji se sprovodi u seksualne svrhe. Nekontaktna seksualna zloupotreba podrazumjeva izlaganje djeteta pogledu, egzibicionizam, prikazivanje pornografskog materijala, prisustvo djeteta seksualnim aktivnostima ili navođenje deteta da se ponaša na seksualne, uzrasno neprihvatljive načine. Seksualna eksploatacija se odnosi na korišćenje dece za prostituciju, pornografiju ili druge slične aktivnosti. Seksualnom zloupotrebom se smatra svaka aktivnost koja se sprovodi sa djetetom radi zadovoljavanja seksualnih potreba odraslih, nezavisno od toga da li je dijete svjesno prirode tih radnji. U ovu vrstu zloupotrebe spada i seksualni kontakt između adolescenta i mlađeg deteta, ukoliko postoji znatna razlika u uzrastu, razvojnom stadijumu ili snazi.

Zanemarivanje

Pod pojmom nasilje nad djecom koje ima odrednicu zanemarivanja podrazumijevaju se odnosi i ponašanja pojedinca ili institucija kojima se ugrožava ili osujećuje normalan psihički i fizički razvoj, integritet ličnosti ili se osujećuje zadovoljenje dječijih potreba.

Zanemarivanje podrazumeva zapostavljanje bazičnih fizičkih i/ili psiholoških potreba deteta, koje može izazvati ozbiljna oštećenja zdravlja i razvoja. Podrazumeva propuste roditelja ili staratelja da obezbede adekvatnu hranu, smeštaj, obrazovanje, odeću, propuste u zaštiti deteta/mlade osobe od fizičkih povreda ili opasnosti, kao i neobezbeđivanje odgovarajuće medicinske nege ili lečenja. Zanemarivanje uključuje i zapostavljanje bazičnih emocionalnih potreba, kao i napuštanje deteta/mlade osobe. Osnovne forme zanemarivanja su fizičko, edukativno, zdravstveno, emocionalno, vaspitno zanemarivanje, neadekvatan nadzor i napuštanje deteta/mlade osobe.

Primjer zlostavljanja i uloga omladinskog radnika u sistemu podrške žrtvi zlostavljanja

Omladinski klub je oaza mladih za druženje, učenje, ispoljavanje svojih talenata, ali i “karta” za izlazak iz komforne zone. Ponekad ova “karta” znači i prvo putovanje u svijet odraslih, u smislu da se među vršnjacima  ili starijim mladima iz zajednice prvi put susreću sa konkretnim zaduženjima ili preuzimanjem inicjativa u svoje ruke na lokalnom nivou i šire. Takva vrsta odgovornosti i transformacije iz djeteta u proaktivnog omladinca podrazumjeva kreiranje sigurnog okruženja u kome bi se pomenuti procesi odvijali nesmetano. Pored kreiranja sigurnog okruženja, takođe je veoma važno da omladinski radnici u klubovima/centrima obrate pažnju i na vlastito ponašanje, kako bi zaštitili i decu/mlade, ali i sebe. Omladinski radnici prije sprovođenja aktivnosti, moraju isplanirati svoj rad kako bi se sprovela analiza rizika, a time minimizirali rizici, kroz sljedeće stavke:

  • U praksi omladinskog rada mora se osigurati prisustvo 1 omladinskog radnika u radu sa mladima u grupi do 10 osoba i 2 omladinskih radnika tokom aktivnosti sa mladima u grupi preko 10 osoba. Idealna situacija su prisustvo voditelja oba pola.
  • Pri kontaktu “jedan na jedan” sa maloljetnom osobom – ovakve situacije iz perspektive zaštite djece i mladih, su vrlo osjetljive ali, zbog prirode same profesije, teško ih je izbeći. U takvim slučajevima, mora se paziti na zaštitu djeteta/mlade osobe, kao i zaštitu samog omladinskog radnika poštovanjem osnovnih etičkih kodeksa.
  • Pri informativnom/ savjetodavnom razgovoru sa maloljetnom osobom:
  • Budite dostupni svojim kolegama, u smislu da ih informišete gdje idete, sa kim, sa kojom svrhom, te, ukoliko postoji potreba – da vas mogu prekinuti u radu.
  • Budite na nekom vidnom mestu na kom postoji cirkulacija ljudi, ali u onoj meri da je istovremeno obezbjeđen mir i tišina, što je potrebno za individualni razgovor. Idealna situacija je raditi u prostoriji koja ima velike prozore, tako da ste dostupni vizuelno, ali vam buka ne smeta pri radu. Ukoliko to nije moguće, ostavite otvorena/odškrinuta vrata prostorije u kojoj radite.
  • Izbegavajte nepotrebne fizičke kontakte sa mladom osobom, a ukoliko baš morate ostvariti fizički kontakt sa mladom osobom usljed specifične situacije (npr. sagovornik se rasplakao), prvo se postarajte da dobijete njihovo odobrenje (npr. Da li ti je u redu ako te zagrlim?). Idealna opcija i ovdje je da su sagovornici istog pola.
  • Ukoliko dođe do objelodanjivanja zlostavljanja, od strane maloljetnika – zlostavljanje je viđeno kao povreda zakona, te omladinski radnici moraju da djeluju u skladu sa zakonskim okvirima. Omladinski radnik je dužan da prijavi sumnju na zlostavljanje ili počinjeno zlostavljanje Referentu za zaštitu dece i mladih organizacije, kao i svom nadređenom. Omladinski radnik/ca je dužan/na da ispuni prijavu (ukoliko u okviru organizacije postoji takav obrazac) koji prosleđuje Referentu. Referent za zaštitu djece i mladih prosljeđuje dalje tu informacije policiji i/ili centru za socijalni rad.
  • Ukoliko omladinski radnik ne prijavi sumnju na zlostavljanje ili počinjeno zlostavljanje, može postati predmet zakonske tužbe.
  • Ukoliko omladinski radnik sumnja ili je informisan o zlostavljanju djeteta/mlade osobe, vrlo je važno da NIKADA samoinicijativno ne istražuje dalje. Kada dijete/mlada osoba objelodani zlostavljanje, uloga omladinskog radnika jeste da pruži podršku, te da da na znanje da je otvoren za slušanje, ali da mora proslediti informaciju dalje nadležnim licima/institucijama za dobrobit djeteta/ mlade osobe. Vrlo je bitno, prije početka individualnog razgovora, mladima/djeci razjasniti razliku između tajne i povjerljivosti.

Primjer zlostavljanja


Slika 1:
Primjer psihološkog zlostavljanja djeteta:
“.Ti si dijete bezvrijedno, nepodobno, beskorisno, i nedostojno ljubavi i pažnje…”, savršen bi bio opis date ilustracije, ali i nastavak u vidu izreke jednog ruskog pjesnika:
“Na svijetu nema većeg mučenja od mučenja riječima.”
(Semjon Jakovljevič Nadson)

Psihološko nasilje kod djeteta žrtve stvara konfuziju i ono često ne prepoznaje šta mu se događa, čime ga nasilnik zlostavlja, a osjeća da se mijenja njegovo psihičko i, nerijetko, opšte zdravstveno stanje.

Ciljevi psihološkog nasilja su:

  • razvijanje zabrinutosti kod žrtve,
  • stvaranje ovisnosti od zlostavljača,
  • oslabljivanje fizičkih i psihičkih sposobnosti za otpor,
  • izazivanje samooptuživanja i sl.

Najteži vid psihološkog zlostavljanja je kada žrtva preuzima ulogu svog zlostavljača i počinje sama sebe zlostavljati, degradirajući i ponižavajući sebe samu. Kao najčešće vrste psihološkog nasilja prepoznajemo: odbacivanje, terorisanje, ignoriranje, izolaciju i eksploataciju.

Karakteristike kliničke slike emocionalno (psihički) zlostavljanog djeteta su sljedeći oblici poremećaja ponašanja:

  • apatija,
  • agresivnost,
  • usamljenost,
  • u komunikaciji ne gledaju sagovornika u oči,
  • prisutan je negativan ili prazan afekt prema svima u njihovom okruženju,
  • u situacijama kada druga djeca plaču, oni reaguju apatijom ili grimasama,
  • ne reagiraju na vanjske podražaje,
  • ne pokazuju zadovoljstvo u igri ili bilo čemu drugom,
  • problemi učenja,
  • problemi odnosa s okolinom,
  • depresija,
  • strah / anksioznost
  • takva djeca često brinu o roditeljima i roditeljskim potrebama, umjesto da roditelji brinu o njima.

S obzirom na principe kojih se u segment omladinskog rada koji se odnosi na zaštitu djece i mladih jedan omladinski radnik obavezuje i to :

  • svjesnost – da osiguramo da zaposleni i volonteri budu svjesni i edukovani po pitanju zaštite djece i mladih
  • prevencija – da osiguramo da se kroz svjesnost i dobru praksu potencijalni rizici  pri zaštiti djece i mladih svedu na minimum
  • prijavljivanje – da osiguramo da su zaposleni volonteri upućeni u procedure prijavljivanja optužbi ili sumnji
  • reagovanje – da osiguramo da se adekvatna reakcija desi u praksi u odnosu na prijavljenu sumnju ili optužbu,

nužno je da po primjećivanju ili informisanju od strane samog djeteta o ovakvom obliku zlostavljanja, omladinski radnik reaguje podrškom i savjetodavnim radom sa djetetom, potom i koordinisanjem sa Referentom za zaštitu djece i mladih ili menadžerom organizacije, kako bi se dobila povratna informacija ili ukoliko to situacija nalaže – izvršila prijava centru za socijalni rad. Takođe, alternativa u ovakvim situacijama je i poziv ka vaspitno-obrazovnoj ustanovi (pedagoško-psihološkoj službi) koju dijete pohađa, u cilju zajedničkog pružanja podrške djetetu, praćenja i postupanja u pravcu prijava nadležnim organima, u skladu zakonskih okvira.

*     *    *

Društvena zajednica se skoro svakodnevno nalazi u procjepu između poštovanja porodičnog integriteta i privatnosti, s jedne strane, i potrebe da se dijete zaštiti, s druge strane. Kada govorimo o nasilju nad djecom, šira javnost najčešće pomisli na vidljive tjelesne povrede očekujući finalni epilog i potvrdu za eventualnu prijavu u policiji i/ili centru za socijalni rad. Problem fizičkog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja djece prisutan je manje-više u svim sredinama, ali se skriva i drži kao porodična tajna, ali sve više i kao tajna ostalih društvenih grupa, kao što su škole, sportski klubovi i slično.

A zašto to skrivati?

Zataškavanjem ga nikad nećemo riješiti ni otkloniti. Naprotiv, treba ga javno iznijeti, priznati njegovo postojanje i otvoreno progovoriti o pojavama svih oblika zlostavljanja nemoćne i nedužne djece, bez obzira na socijalni ili ekonomski status, kako zlostavljača tako i žrtve.

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on print
Share on email