Razvoj interpersonalnih vještina – Miroslava Milivojević

ZADATAK 1 : Fotografija i opis situacije koja se odnosi na neku komunikacijsku vještinu

Ako ste dio nekog tima, pri tom vrlo savjesno i uspješno realizujete svoje obaveze, bićete okarakterisani kao dobro organizovani a nerijetko i – vrlo vješti i inteligentni. Ali, ako ste veoma osjetljivi na druge ljude, ako lako prepoznajete tuđa osjećanja, imate razvijenu empatiju i bez probleme stvarate i održavate odnose sa drugima i obično ne griješite u procjeni nečijih želja, sklonosti i namjera, koje uspijete da pročitate i iz samog govora tijela, onda je Vaš adut visoka interpersonalna inteligencija. Smatra se da interpersonalno inteligentne osobe lakše ostvaruju kontakt sa drugim ljudima, ostavljaju utisak pristupačnosti, društvenosti i komunikativnosti, imaju “moć” da lako rješavaju konflikte, ali i da podstaknu i inspirišu okolinu na različite aktivnosti i da iste uspješno i sami organizuju.

Kreirajući plan za set radionica koje sam prošlo ljeto realizovala sa grupom mladih u Banjoj Luci iz oblasti komunikacijskih vještina,  prvobitna namjera mi je bila da steknem uvid koliko uspješno mladi komuniciraju sa svijetom oko sebe – partnerima, prijateljima, poslovnom i medijskom sferom. Pored toga, poljuljavši im neka čvrsto ukorijenjena uvjerenja i slike o sebi, željela sam  da ih naučim nečemu novom, prvenstveno o njima samima. Ni to mi nije bilo dovoljno, nego sam radioničarske aktivnosti redovno “začinjavala” zanimljivim aktivnostima, koje su uključivale i igru uloga u realističnim situacijama.

Jedna od tema – “Aktivno (ne)slušanje”. Sve učesnike sam podijelila na dvije grupe – onu koja je izašla vani i onu koja je ostala unutra. Grupi koja je ostala, objašnjeno je da sa što više slikovitih detalja ispričaju partnerima (koji će im biti dodijeljeni iz vanjskog tima) jednu situaciju gdje su se pogrešno razumjeli sa svojim sagovornikom. Na taj način sam indirektno insinuirala da bi druga ekipa trebala da primjeni tehnike aktivnog slušanja i identifikuje gdje je u priči došlo do “kratkog spoja”. Međutim, bilo je potpuno obrnuto. Članovi grupe koja je bila vani, dobili su zadatak da svim mogućim sredstvima i tehnikama (izbjegavanje kontakta očima, korištenje telefona, kontaktiranje sa mnom u sred njihovog razgovora,…) pokažu nezainteresovanost u slušanju svog partnera. Simulacija se pokazala vrlo uspješnom. Niko iz prve grupe nije ni posumnjao koji zadatak ima druga grupa, toliko da je situacija sa slike, ustvari koji sekund pred moguće eskaliranje u konflikt među “sagovornicima”. Jedno je već vidno nervozno (povišen ton i pogledi ka voditeljima radionice kako bi sugerisali sagovorniku da ne koristi laptop), dok je drugo od njih na granici prsnuća u smijeh zbog cijele situacije.

Iduća dva koraka su bila da sagovornici (ponovo namjerno pogrešno) prepričaju ono što su čuli a da njihovi partneri kažu da li je to tako i šta im je smetalo u njihovom dijalogu. Mnogo zamjerki i negodovanja na partnere pseudo slušaoce, navele su me da upravo u tom trenutku kažem istinu i čestitam objema ekipama na uspješnom ostajanju u ulogama do samog kraja, koji je umjesto konfliktom ostao obilježen velikom dozom zdravog humora, ali i (samo)analizom učesnika gdje inače griješe u komunikaciji sa drugima.

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on print
Share on email